Općina Ljubuški - Dobrodošli u srce Hercegovine

Povijest Ispis E-mail
Kamene gomile
Ljubuški kraj s obiljem vode, bogatstvom flore i faune, zacijelo je bio nastanjem u pretpovijesno doba. Prvi poznati stanovnici bili su Iliri, u početku Daorsi, koje su kasnije potisnuli ratoborni Ardijejci i Delmati. Od njih su ostale brojne grobne kamene gomile i utvrđene gradine, posebice smjerom Klobuk - Vitina - Radišići - Ljubuški - M. Vrata – Studenci, po padinama i vrhuncima brda. Gomile (tumuli) spadaju među najbrojnije pretpovijesne grobne lokalitete u Bosni i Hercegovini. Radi se o nasutim objektima, u Hercegovini kamenom, a drugdje i zemljom s kamenom. Najčešće je u sredini jedan grob kamene konstrukcije s preklopnicama, ali ima i grobova s više ukopa. Pokojnik je mogao biti u ispruženom, ali i u zgrčenom položaju. Gomila je u biti nadgrobni spomenik. Velik dio kamenih gomila u Hercegovini pripada ranom brončanom dobu 18. - 14. st. pr. Kr. ali najveći broj kamenih nadgrobnih gomila pripada kasnom brončanom i željeznom dobu, 12. - 3. st. pr. Kr.). Velika je koncentracija kamenih gomila u Ljubuškom oko Cerna, Studenaca, Radišića, Klobuka i Veljaka. Veće od njih imaju i imena: Zmijska, Gradska, Zidana i druge. Među njima ističe se Rotna gomila u Bijači, pored ceste Bijača - Vid (oštećena), te niže od nje prema Prudu Modra gomila.

Rimski kompleks Gračine
Rimljani su u 3. st. pr. Kr. zaratili s Ilirima i konačno ih pokorili početkom I. stoljeća. Ljubuški je u upravnom smislu potpao pod Naronitanski konvent (okrug), čiji je glavni grad bila Narona, danas Vid pored Metkovića. O šest stoljeća rimskoga vladanja svjedoče brojni materijalni ostaci. Znamo poimence za dva naselja. Prvo je bila putna postaja Bigeste, u predjelu Humca ili Radišića, a drugo naselje Pagus Scunasticus, na području Mostarskih Vrata i Pregrađa. Na Humcu, u blizini Franjevačkoga samostana, na lokalitetu Gračine, otkopani su ostaci rimskoga vojnoga kompleksa, koji se obično naziva Bigeste. U jednome dijelu objekta nalazilo se kupalište sa saunom, koje se zagrijavalo podzemnim sustavom za grijanje (hypocausis). U objektu su pronađeni brojni ostaci keramike, vrčeva, svjetiljaka, vaza, novčića, nakita, prstenja, fibula, stakla, alata i oružja. Čini se da je riječ o pratećem objektu uz vojni logor (canabae). Po brojnim nadgrobnim natpisima znamo da su u Ljubuškom boravili dijelovi rimskih legija: Legio VII, Legio IV. Flavia Felix, Legio VIII. Augusta, te pomoćne vojne postrojbe, kohorte: Cohors I. Belgarum, Cohors I. Lucensium, Cohors III. Alpinorum i druge. U Ljubuškom su zasigurno egzistirala brojna poljoprivredna imanja, villae rusticae, kao i ranokršćanske crkve, bazilike, od kojih prednjače one u Vojnićima, Vitini, Proboju i Crvenom Grmu.

Stećci
Srednjovjekovni spomenici zvani stećci zanimljivi su kameni nadgrobni spomenici iz 14. i 15. Na području Ljubuškoga, na 45 lokaliteta, evidentirano je oko 600 primjeraka stećaka različitih oblika – ploča, sanduka i sljemenjaka, u Studencima, Klobuku, Zvirićima, Bijači, Hardomilju, Grabu, Veljacima i drugdje. Nekropola stećaka u Galića ogradi u Bijači broji oko 35 stećaka, od kojih su mnogi zarasli u grmlje i drveće, a dio je uzidan u cestu Teskera – Vid i u zidove ograde. Na mnogim stećcima nalaze se različiti ornamenti i simboli: oko rubova pleteno uže, a na gornjoj površini i na bočnim stranama križevi, polumjesec, rozete, a ponegdje i ljudske figure, sa scenama lova ili posmrtnoga kola.

Srednjovjekovni grad Ljubuški
Nakon dolaska slavenskih i hrvatskih plemena u VII. stoljeću ljubuški kraj vjerojatno ulazi u sastav hrvatske županije Rastoke, koju u 10. st. spominje bizantski povjesničar car Konstantin Porfirogenet. U 14.–15. st. podignuta je na vrhu Buturovice (kota 349 m). tvrđava, koja se obično pripisuje hercegu Stjepanu, premda je starija od njega. Osim hercega Stjepana Vukčića Kosače i njegovih sinova, ističu se u 15. st. velikaši Radivojevići-Jurjevići-Vlatkovići. U pisanim izvorima Ljubuški se prvi put spominje 21. veljače 1444. pod nazivom Lubussa. Grad je pao u turske ruke nešto prije 1477., kada je postao pogranična tvrđava s jakom posadom. Turci su učvrstili i proširili tvrđavu, dogradili bedeme s puškarnicama i nastambe za vojnu posadu. Ljubuška tvrđava imala je žitnicu, pekaru, više cisterna (čatrnja) za vodu, zatvor, barutanu, oružarnicu, zapovjednikov (dizdarov) stan, te u blizini nastambe za vojnu posadu. U turskim dokumentima vodi se 1565. kao "k'ala Lupuška" (tvrđava Ljubuški). Grad su u 17. st. popravljali dubrovački majstori. Nakon 1835. Ljubuški gubi svoju obrambenu i strategiju ulogu i počinje lagano propadati. Srednjovjekovni grad sastoji se od kule Herceguše i obora ispred kule. Kula Herceguša ima četverokutni oblik, unutarnjih dimenzija 5,2 x 2,1m, a vanjskih 9,7 x 5m. Zidovi su joj sa sjeverozapadne strane debeli čak 4,5m, a bočni, istočni i jugozapadni zid 2m. Podgrađe srednjovjekovna grada razvilo se najvjerojatnije na terasi Crkvice, koja se nalazi ispod južnoga dijela grada. Kasnije se varoš spustila u dolini zapadno od grada, na područje oko današnje crkve Sv. Kate, na lokalitetu Crkvina. Turski dio grada sagrađen je oko srednjovjekovne tvrđave, koje tada postaje središnji dio grada, opasana sa svih strana zidovima. Na sjevernom dijelu nalazi se veliki donji obor s tabijom. Jugoistočno od utvrđena gradskoga sazidane su dvije masivne kule, okrenute prema istoku, koje također dominiraju gradom. Na svim obrambenim zidovima bile su puškarnice, od kojih su mnoge sačuvane. Danas se u grad ulazi kroz raniji unutarnji ulaz, koji je lučno zasvođen. U unutarnjem, sjeverozapadnom dijelu iza ulaza, izgrađene su dvije obrambene kule i čatrnja. Uz pregradni zid nalazilo se nekoliko prostorija nepoznate namjene. Čitav kompleks Staroga grada Ljubuškoga ima oblik nepravilnoga višekutnika, s ukupnom površinom oko 3.350 m2. Odlukom Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, graditeljska cjelina STARI GRAD U LJUBUŠKOM proglašena je u listopadu 2003. nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Osnivanjem Povjerenstva za zaštitu Staroga grada Ljubuškoga i dodjelom pomoći iz proračuna FBiH, pristupilo se radovima na njegovom čišćenju, sanaciji i i konzervaciji.

Arheološka zbirka Franjevačkoga samostana Humac (Muzej na Humcu)
Arheološka zbirka Franjevačkoga samostana Humac kod Ljubuškoga, popularno nazvane Muzej na Humcu, osnovana je 1884., četiri godine prije Zemaljskoga muzeja u Sarajevu. Osnovao ju je fra Anđeo Nuić, a njezin najznamenitiji kustos bio je fra Bonicije Rupčić, čija se poprsja nalaze pred ulazom u muzejsku zbirku. Muzejska zbirka imala je više postava, od kojih je zadnji napravljen 2002. i smješten u suterenu samostana. Uz arheološku zbirku u samostanu nalaze se još numizmatička zbirka, lapidarij, sakralna i povijesno-etnološka zbirka i galerija. Najstariji nalaz u zbirci je paleolitička ogrlica, te nalazi iz bakrenoga i brončanoga doba (3000 – 800 godine pr. Kr.). Radi se o primjercima oružja, nakita i keramičkoga posuđa. Među oružjem ističu se koplja, strijele i sjekire. Brojni su nalazi iz željeznoga doba: oružje, oruđe, keramika i nakit. Veći dio nalaza potječe iz Ljubuškoga, te iz ostava u Gorici kod Gruda i Krehina Graca kod Čitluka. Izloženo je više primjeraka strijela i koplja, grčko-ilirskih kaciga, štitova, pektorala, narukvica, fibula i ukosnica. Nađe se i pokoji primjerak malenih kipića nepoznatih božanstava. Keramički ulomci pripadaju domaćim radionicama, ali ima i helenističkih ulomaka keramike i Gnathia posuda (3. – 2- st. Pr. Kr.) iz Magna Graecia. Među numizmatikom ističu se nalazi drahmi Apolonije i Drača. Antički nalazi najbrojniji su među pokretnim nalazima. U vitrinama izloženo je oružje, oruđe, nakit, svjetiljke (marke FORTIS i CRESCENS), pečati na krovnom crijepu (najbrojniji su pečati tvornice Pansiana i Ambrosiana iz okolice Akvileje u Italiji), lakrimarija, balzamarija, staklenih predmeta, kao i kamenih urna za pepeo mrtvaca. Među primjercima novca zastupljeni su gotovo svi novci rimskih careva. Izlošci podnoga mozaika i okruglih opeka za podne stupove potječu s rimskoga kompleksa na Gračinama, koji je bio vrlo blizu samostana na Humcu. U Muzeju se nalazi nekoliko primjeraka rimskih nadgrobnih spomenika.

(Autor teksta: mr.sc. Radoslav Dodig; Autori fotografija: Ivan Bebek - Acan, Ante Šimović, Zlatan Lukenda - Ćuki)
 
You are here  :Naslovnica arrow Šetnja Ljubuškim arrow Povijest